pastel

14.09.2005., srijeda

2.: Auto

Trebao sam ovo, trebao sam ono, trebao sam ne ulaziti u njen auto. Mogao sam i svojim doma.
Čemu sjedati u auto žene koju ni ne želiš, samo se nadaš da će te možda uspjeti napaliti? Tražiš uzbuđenje gdje ga i nema. Sjedanje u auto je najveća avantura večeri. Do sada si razmišljao o tome da joj digneš noge, cijele večeri trenirao zavođenje, a sada, kada je ona stavila tvoje tijelo u svoj auto, postavila te u neposrednu blizinu u kojoj će s enjeni sokovi ishplapljivanjem gusnuti oko tebe, sada se brineš što će te namamiti jedna obična pohotnica. Pojebi ju, šta sad. Normalno je da ti se neće, ali i ona mora s time biti načisto. Nije tvoj broj, kemija očigledno nije radila. Ako joj se hoće, morat će se potruditi svim upravljivim sredstvima. I morat će voziti malo pažljivije. Sigurno je, kao i sve druge napirlitane imitacije poslovnjača, duboko uvjerena da je seksi kada pretječe preko pune linije i s gustim prometom u kontra-smjeru.
Ako joj se hoće, neka ga popuši. Možda mi ga to uspije dignuti.
U suštini, možda i nije loša. Ovako, iz profila i koncentrirana na vožnju, nije uopće ni loša. Pokreti prstiju preko jabuke mjenjača su joj meki. Ne nastoji podražavati glađenje kurca, nego baš ženstveno obavija prstima i dobro odmjerenim pritiskom pomiče iz položaja u položaj. Evo je opet. Još ljepše. Budalo, ti i tvoji tikovi će te ubiti. Prsti su joj prelijepi, tako dugi i meki. Potpuno ženski prsti i zglavci. I podlaktice su dobre. Nisu mišićave, baš lijepo blistaju sjajem dobro uzdržavane ženke. Sigurno se puno jebe. Od toga koža tako blista. I nagoni se jačaju. Sigurno me zato i želi, da si popuni utrobu nečim večeras. Dobro, neka joj bude. Dat ću joj, ako baš toliko hoće. I ako preživim. Da joj kažem da sam vidio i bolje vozačice? I da su listom bile odurne, blesave kuje. Ona Tatjana, što je bila kćer mog mehaničara, jedino je ona bila simpatična, ali možda je i ona bila pokvarena kučka, samo sam ja oduvijek padao na te što liče na Taru Patrick. Malo tamne puti, srneće crne oči i gegav hod kao da joj je tata morž. Čudo da je ta uspijevala u muškoj konkurenciji osvajati neke bodove, a bila je masivnija od onih kepeca koji obično voze GT.
Da joj kažem da nije neka fora? Pustit ću ju, neka radi što god hoće. Bilo bi pretjerano da joj još dajem komplimente iako nema pojma što sve radi. Mogao bih joj barem reći da bih volio da nas odveze izvan grada, negdje gdje nema drugih automobila, pa neka nas tamo i izvrti po kanalima ako joj se baš hoće, ali zaista mi se ne želi provesti večer sjedeći na bankini, cuclajući zadnje cigarete obasjan rotirajućim plavim dok ona pokušava šarmirati policajce da zanemare trag kočenja koji ukazuje na 120 u naseljenom. Mogu ju zamisliti. Možda je to način da takve ipak dođu do kurca? Izazovu sažaljenje bijednom imitacijom vožnje? Ima u tome nešto.
Zapravo, ova ima sve što treba: izgleda dovoljno dobro da je sigurno u klasi "jebivo" skoro svakom potentnom muškarcu, dovoljno je diskretna da ne izaziva sablazan, a dovoljno obećava da je očigledno da se hoće potrošiti. Ima čitavu zbirku diskretnih načina da zabavi i privuče pažnju. Praveći se tobože važna odaje lažno pretjerano samopouzdanje i luckastost.
Pojebi ju, nije fer da se ovoliko potrudi i ostane suha. Nećeš joj nikada reći zašto je to. Možda ona i zna. Možda je svjesna, možda namjerno izigrava glupaču jer zna da se mi zapravo palimo na njih. Ne mogu vjerovati da zbilja misli da će me impresionirati tako nečim. Misli li da će me staviti u podređen položaj, isprobava kako reagiram na dominaciju. Žena upravlja falusnim simbolom do krajnjih granica njegove izdržljivosti pored mene, nositelja falusa, kako sjedim i snebivam se. Isprobava koliko sam spreman podnijeti žensku dominaciju ili joj je ovo surogat. Želja za penisom, želja da mi demonstrira da nije ništa manje vrijedna od mene i da i ona ima to čudo. Ona se mene boji?
Ne bi bilo fer. Neću. Zahvalit ću se na večeri i reći ću da me boli glava i suspregnut ću cinizam. Napravit ću ozbiljnu facu, bolnu grimasu, napravit ću sve samo da ne moram i ovoj glumiti da je poželjna. Samilost je ostala negdje drugdje i ne moram ja prolaziti kroz ovo. Mogu tražiti da me ostavi na križanju, mogu i iskočiti iz auta i iz ove glupe situacije. A opet, privlačna je.
Oguliti će sve zupčanike u transmisiji ako ovako nastavi. Ovo je treći puta da je promašila brzinu, međugas joj je neodmjeren, grči se dok nepotrebno prebacuje u prvu: gubi se, ne može više. Osjeća da je promašila temu, gubi samopouzdanje. Kako li je samo pročitala što mislim? Iz ovih nekoliko usputnih spominjanja kada i kako sam već bio u ovakvim autima? Osjeti li u tonu glasa, vidi li po mom položaju ruku i nogu? Ne, ona ni ne zna da se to ne smije raditi. Nepotrebno divlja po autu. Poslije će me još i pitati bi li ga htio kupiti, iako znam da ga koristi kao da ih ima na bacanje. Takav će i biti, ako ovako nastavi: za baciti. Upotrijebi, pa odbaci. To možda provocira? Nije valjda. Djeluje stabilnije. Vidjet ću. Posegne li, pustit ću ju. Pustit ću ju neka radi što hoće.
Kako ću joj sutra pogledati u oči? Kako bi se ja osjećao da radim budalu od sebe, a onaj pored mi to ne kaže? Kao da ja sada idem birati kozmetiku i potpuno promašim sve što izaberem, a ona skače od veselja što sam joj tako nešto prekrasno kupio, pa ode u kupaonicu i rida do jutra. I kosu bi si počupala, kada bi ja tako loše izabrao kao što ona loše vozi. Da joj pokažem? Da ja sjednem za volan i vratim nas žive do svog auta? I to odmah, prije nego mi uništi libido do kraja. Učinit ću joj uslugu. Dosta je bilo zajebancije: i ona hoće i meni se hoće. Jebe mi se, doslovno. Ne s njom, ali ona je tu i voljna je. Napaljuje me pogrešnom metodom i neće biti ništa od njene vlastite namjere ako i auto i sebe i mene još jednom dovede u škare. Neće biti ništa loše, ljudi smo, trebamo si pomagati međusobno. Reći ću joj, neka sama riješi kako će se izvući iz ove kaše. Može se ispričati, može se smiriti. Ne smijem uskratiti povratnu informaciju ženi koja me hoće iskoristiti. Nema veze, i droljice su ljudi. Nije to ništa loše i nema razloga da ju pustim da se ponižava. Bilo je dobro dok se barem ona dobro osjećala, ali ovo je previše.
Čemu još veća ljutnja? Sve sam rekao kako jest: i da je preopasno, i da nije uopće ni ugodno ni zabavno, niti imalo može uzbuditi. Sve je istina. Boli ju. Ne, ne moram trpjeti ovo. I bolje mi je da izađem. Ipak je cinizam izbio, makar u tom posljednjem "Bok".

Šteta, trebao sam držati jezik za zubima dok nismo stigli nazad. Kakva večer, dobro da sam živ.

- 15:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

02.09.2005., petak

1.: Kava

Nekada mi dođe na napišem knjigu

"Sve što treba da znam o životu, naučio sam od Partibrejkersa"

Nda... :-D

Zašto me sad pozvala ovamo? Kava kao kava. Ni prva ni zadnja kava na koju me pozvala neka žena. Ali čemu to, zašto sam ja uopće ovdje? Jeste, zgodna je. Možda je i jebozovna. Možda je baš to ono što ljudi zovu jebozovnim. Zovu – jebo – zovu, zovu – jebo – zovu, tra – la – la – la – la. Pričaj nešto, idiote. Pričaj. Pričaj o djetinjstvu, na to one padaju. Sjeti se. Navuci neku foru o labilnosti. Reci da se često smiješ sam sebi. I ona. Dobro, sada pukni kompliment da je to znak bogatog unutrašnjeg života i slušaj ju, morone jedan. Prestani misliti, sudjeluj u razgovoru. Kakve li ima bradavice? Opusti se, ako se opustiš riječi će same ići. Opet računaš što se smije a što ne smije, opet nešto kalkulira, opet si neugodan za stolom. Pazi sada, ne srči kavu i ne daj da ti se tresu te ruke. Uzmi ju s obje, kao da si mandarin. Nisi trebao obući odijelo, reci joj da nije istina da su to ludi ljudi, insistiraj. Dobro je, ovaj smiješak ti je izašao prirodno, smiješiš se dobro, opustio si se, razgovaraš. Dobro je, opusti se, to je samo kava i ništa više. Zbilja, kave li su joj bradavice? Kao Inine, možda, nejednake, mekane i zdepaste, možda ima onako velike lijepe kolobare preko pola sisice? Da, i ti misliš da su ljudi uglavnom izvještačeni i naglasi joj kako je najvažnije biti spontan i opušten. Još malo klimaj glavom, namjesti još ozbiljniju facu, a onda istresi svu bol svijeta zbog odsutnosti ljudi od vlastitih refleksa i prestani misliti o sisama, erekcija će ti se vidjeti. Možda bude mislila da ti se digao na konobaricu. Možda pomisli da se palim baš na takve sisate, male, guzate, blajhane i baš ovako hladne i službene. Da me sada vidi Ina, kako lijepa žena sjedi preko puta mene i mazno me gleda. Ma ne gleda me mazno, samo mi se čini. To si ja samo umišljam prizor od kojeg bi jadna Ina pukla od muke. Zna li ona da sam prekinuo prije dva mjeseca, nakon sedam mjeseci hodanja? Treba joj to reći, da zna da nisam neki jadnik. Ne, neće od ovoga biti ništa, ali bar uživaj u pogledu. Pa i nije jako zgodna. Nekakva je sva potrošena, kada bolje pogledam. Ali dobro se skriva iza šminke. Zašto me privlače te našminkane fufice? Sva je lažna, sva je nekako nakriva, čini me objektom i uopće ju ne zanimam kao osoba. Mislim da glumi da me sluša. Pričam i dalje. Kako mogu i misliti i pričati. Vjerojatno zato što radim ogromne pauze iuzmeđu rečenica. I bit će još veće, ako me nastavi gledati tako sažaljivo. Da, gleda u kavu i cupka prstima po stolu. Ništa od ovoga, zasrao sam nešto. Nisam ništa ni htio, pa je onda sve u redu. Dobro je da neće biti ništa odo ovoga. Brza ševa mi je nepotrebna, a u vezu s ovakvom droljom ni ne želim. Od njih samo problemi, one te varaju, ostavljaju s najboljim prijateljem, na dan vjenčanja se ševe sa starkeljama koji sviraju tamburicu za mladoženjine roditelje, one samo troše novce i živce. Opet je počela pričati kada sam ja ušutio. I glas joj je dobar. Zapravo, čudan mi je. Jako je čudan. Govori nekako hrapavo i guta slinu, ne znam zašto joj je to sada. Ja ne bi pričao kada bi mi tako teško to išlo. I zašto sada o cvijeću? Očekuje da joj kupim ružu? Isuse, pa ona to zbilja misli. Tako je dobro, ostani još deset minuta s tim kamenim smiješkom budaletine. Ili još bolje, ostani tako okamenjen cijeli život. Kupi joj ružu, kupi joj jebenu ružu. Zašto bi inače pričala o ružama baš kad je baba s ružama došla u kafić? Nije ju mogla vidjeti, ili ju je mogla vidjeti u staklu iza mojih leđa? Možda je primijetila u mojim očima? Pa, na trenutke se tako naginje da bi i mogla. Što bi još mogla vidjeti u mojim očima? Da sam ju poželio? Bože mili, pa nije valjda. Jesam li tako očigledan? Možda nije bilo slučajno kada je, ono, jednom dotakla moje noge ispod stola? Što sam ja ono učinio onda? Jesam poskočio, ili sam samo trgnuo noge? Je li moguće da, od samo dvije mogućnosti, nisam ni jednu od njih dvije napravio dostojanstveno? U čemu je dostojanstvo kave sa ženom za koju zbilja ne znam čemu bi služila? Nije ni ponižavajuće, barem ne bi trebalo biti, a opet nije ni neki ponos. Možda me netko vidi da sam na kavi s njom? Kava je bezazlena stvar. Ne odu svi u krevet nakon prve kave. Ona ide. Gotovo je, sada kada sam s njom, svi će već znati da sam očajan. Ni jedna me neće htjeti, ode moja ženidba u tri p.m. Naći ću si ženu kad na vrbi rodi grožđe. Bit ću tako očajan da ću morati na iskrici tražiti dugotrajnu vezu. Zašto joj se već ide? Kuda li joj se žuri, pa zašto? Nije bilo tako loše, nisam bio tako očajan. Valjda nisam. Pazit ću da konobaricu ne gledam u guzicu dok odlazi. Dobro je, uspio sam ne gledati. Bit će ovo problem. Da sam gledao konobaričino dupe, ne bi me ona uhvatila kako gledam njeno. Crvenilo će proći. Nisam crven, sigurno nisam crven. To se meni samo čini zbog topline u licu. Uvijek mi se čini, a, dobro je, nikada nitko nije primijetio da sam crven u licu i kada sam se osjećao kao da crvenim kao rak. Odgovori joj, ne mumljaj. Čemu sad iznenađenost: žena te pozvala na kavu, bio si jako šarmantan i sada želi da ju odvedeš doma. Ništa bitno. Nije to kao da si se oženio s njom, nije to ništa strašno. Neće nitko ni vidjeti da si s njom sjeo u auto, neće biti problema, ma sigurno neće biti problema, ma smiri se više. Da, potvrdi joj da zbilja nije problem da ju odvezeš i prestani dahtati kao da prvi puta sjedaš u auto. Dobro, ne sviđa ti se, pa šta sad. Žensko je, valjda će sokovi učiniti svoje, možda miris bude presudan. Možda zna svoj posao, možda nije sve u izgledu, ponašanju i kemiji? A u čemu uopće još može biti? Zašto joj nisam otvorio vrata i dao ruku da joj pomognem da uđe u auto? Ne bi mi škodilo da se nešto i dogodi, ali neću ništa pokušavati. Nervoza, prokleta nervoza i ti dosadni mali strahovi od ovoga ili onoga, a na kraju će biti bez smisla. Ionako ni jedna ne bi dala na prvom spoju, a svakako neće dati ako ni ne pitam.

- 17:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.08.2005., ponedjeljak

Bejbe...

Ovo treba pretočiti u ustavnu odredbu o obvezatnoj prehrani u žene i majke.

- 20:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.08.2005., petak

riba ribi grize rep

U priči dvije prijateljice podvučena je dvostruka vretenasto isprevijana vrpca; nisu više prijateljice, možda nisu nikada ni bile. Jedna od njih je drugačija, odnosno jedne više nema. Silvija je uz kavu pokušavala shvatiti promjene svoje nekadašnje pratiteljice, a uz kovrčanje mirisnog uvojka iza Anjinog uha pokušavala je sagledati razmjere do kojih će jebati svoju novostečenu ljubavnicu. Nalazila ih je, ushićena, podosta nesagledivima, a uporište za takav optimizam vidjela u činjenici da je ova tako krasno pokorno stavila tu svoju ljupku glavicu pod njenu dražicu i pri tome kooperativno napućila usne bez da je išta željela za sebe. Voljela je tako podatne žene.
Istegnula je leđa, ramena mišice na rukama i na kraju zavrtjela ručnim zglobovima masirajući sve do čega bi njeno tijelo doseglo, posebno grudima pritiskala ruku koja se našla na ljubavičinom boku, malo spuštenu prema leđima. Protrljala ju je bradavicom gornje dojke, smirila se i nastavila uvrtati uvojak.

-Treba mi cigareta.
-Što si to radila?
-Jebala sam te u usta, mila.
-Svidjelo joj se.
-Kome?
-Njoj.
-Kome njoj?
-Ne mogu ti objasniti, nemam riječi za to. Ali mislim da sam doživjela svoj prvi orgazam. To je nešto ugodno, trebalo bi biti nešto jako snažno i jako ugodno, zar ne?

Nije joj odgovarala, pustila ju je da priča o nečemu što je trebala odavno otkriti, a i govorila je da to pozna. Iz njenih se riječi moglo shvatiti da je ono što je ranije smatrala svršavanjem bila blijeda slika ovog što se sada dogodilo. Najbolja se čudila, pod jezikom i usnama nije osjetila nikakve promijene koje bi ukazivale na to da je tijelo pod jezikom dovoljno daleko dovela. Namjerno joj to nije željela priuštiti, ako se u trenutku kada je predator spazio slabost lovine moglo uopće govoriti o razmišljanju. Rutinirano ju je uzela, kao da maca popapa goluždravca ispalog iz gnijezda. Toliko je bespomoćan, da se s njim mnogo ni ne igra, nego ga samo uzme i zadovolji se. Govorila joj je u sebi, pri već tri stotom uvrtanju kose:

Jadnica, slatko li sam te premazala. Bilo je dovoljno učiniti dvije stvari: uzeti te, i ne dopustiti da uzbuđenost prođe prije nego ti se postavim posred tih tvojih hladnih usana. Kad li si samo svršila?
Nisi imala šanse, kao ni ja kada me Marin odlučio naviknuti na analno, čekao je trenutak kada sam već bila spremna i kišobran u uho staviti, samo da nešto uđe u mene. Bila sam zahvalna na rezanju suhoćom kao da sam dala tamo gdje sam bila vrlo dobro podmazana. Kurva stara, možda me toliko napalio da nisam ni znala što mi radi.
Kad li si samo svršila?

Ležale su u tišini, Životinjica je smirena, zadovoljno prede. Dlaka joj se čini paperjastom, a udovi su sklupčani i laka je, ne osjeti se. Kao da ni ne postoji ona sama, samo je ugoda na mjestu gdje se prije sat vremena nalazilo strano tijelo. Anja je prekinula šutnju:

-Mahjongg, naziralo se neko veselje u toj izjavi.
-Što to kažeš?
-Mahjongg sam rekla. Ne znam zašto. Valjda mi je došlo?

Nije se obazirala na prepadanje kineskim igrama, privukla si je obraz uz Anjin obraz i nečujnim šaptom lila dah po uhu pozivajući ju na još, obavijajući joj koš lijevom rukom nalakćena na desnu. Probila se pod majicu do bradavice, samo da bi provjerila razinu uzbuđenosti. Bila ja dovoljna. Silvija je znala da je neodoljiva i nije se iznenadila kada se ono grandiozno tijelo okrenulo na leđa i svečano raširilo noge odlažući dlanove na unutrašnju stranu bedara, štipajući meso i šireći noge do bjelodanog otvaranja vagine ka stropu.

-Želiš li da igramo Mahjongg, ili da te vinem par puta u nebo svojim jezikom?
Anja je znala što želi:
-Ljubi me kao da ti život ovisi o mojoj sreći, molim te. Mila. Ljubim te, molim, volim, ljubi me, voli me.

Igre radi, Silvija je provela sljedećih pola sata ili sat igrajući se svim dijelovima donjeg dijela tijela, svim onima koji su blag dodir vraćali vrućinom. Ruke su joj mirovale ili služile za oslonac. Zadovoljstvo je pružala samo usnama ovaj put suzdržavajući svoje želje. Osjećala je orgazme. Nije brojala, bilo ih je dosta i bili su nepredvidivi. Neki je došao nakon blagog dodira, neki bez dodira uopće.

Anja je moje otkriće života.

Ponovo na kauču, ponovo jedna iza druge u reprizi ranijeg "opuštanja poslije", Anja je provalila gromko:

-Mahjongg., te dodala tiše:
Ni sada ne znam zašto, ali u glavi mi je Mahjongg.

- 16:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.08.2005., četvrtak

Partnerice

Milovala joj je leđa. Nikada prije nije posegnula za njenim tijelom. Imala je dodire s drugim curama, ovo nisu prva ženska leđa koja su pod njenim dlanom, nije prva glava koja je u njenom krilu, ni ruke na bedrima nisu ništa novo. Jedino što još nije iskusila je to da usne ostanu s druge strane tkanine. Poželjela ju je na tren, kao što muškarci požele bespomoćne žene, životinjski naslute priliku za lako osjemenjivanje koja sublimira u goruću želju. Silvijina se upravo razbuktavala. Pojačala je pritisak na leđa i utirala u mesu kanal k zadnjici ne prolazeći križa, već kružeći tim dijelom tijela, a zatim vraćajući se drugim kanalom nazad, do masaže vrata. Osjetila je tri drhtaja: potmul, pastelno nježan i temeljit val koji se širio Anjinim tijelom, zatim kratak i rezak pomak koji je osjetila na bedrima i svojim željnim preponama i, na kraju, rast procijepa koji je kroz njenu vlastitu kičmu došao od dna želja do zaparenja u vratu i pozadini vlasišta. Svaki novi partner je izazivao cijepanja drugih dijelova tijela, svaki je ostavljao svoj novi, osobni pečat njenoj seksualnoj funkcionalnosti.

Kao zrela cura to još nije znala.
Kao mlada žena je to tek otkrila na sva tri partnera.
Sada je kasno za istraživanje.

Anja se ustala i pogledala u svoj trbuh, pa pomakla svaki komad tkanine oslobađajući trbuh i naginjući glavu što dublje preda nj, a Silvija je krenula rukom za leđima ne mareći za iznenađenje koje je nova poza nesuđene partnerice izazvala.

Potpuno je luda. Vidi je samo, kako bulji u taj svoj ravni trbuh, pogledaj ju samo kako pažljivo promatra tu svoju njegovanu kožu! Izmaknula je, luda. Bože, što s njom?

Želja je kopnila onim ritmom kojim je ruka napuštala leđa i povlačila se u nespokoj krila.

Poželjela si me?
Da.
Zašto me ne uzmeš?
Hoću.

Najbolja je imala novo lice. Anja ju još nije vidjela poluotvorenih usana i mutnog pogleda pod gotovo zatvorenim kapcima, posebno ju nije mogla vidjeti kako se potpuno ženskastim gegavim pokretima približava njenom licu, ni kako se kao da je gurana lelujavim zatkom naginje nad nju, provjerava nešto u njenom pogledu i naposlijetku zaranja u ugriz u tkaninom još zaštićen pubis. Mljackala je čvrsto se oslonivši rukama na podlogu kraj žrtvinih bedara, slina je natapala trenirku, pa gaćice, pa vaginu, pa unutrašnjost vagine. Zaustavila se, znala je kada treba povaliti razbijenu ljušturu, blago joj obujmiti lice rukama i postaviti ga na pravo mjesto na mekoj podlozi.

Sada ćeš ti uživati,

rekla je ne stideći se cinizma, čučnula pripasujući svoje stidne Anjinim usnama. Sve je morala sama napraviti jer se ova nesposobna nije ni pokrenula. Kurtoazno je napućila usne kao da nešto želi durenjem izbjeći, a lovkinja je sve radila kao da svojom vaginom stimulira Anjine usne i to je radila kratko, do brzog orgazama izazvanog situacijom nadmoći više nego nadraživanjem spolnosti. Svalila se zapuhana na dvosjed dok je soba još ječala njenim grlenim svršavanjima.

-Šteta što nisi svršila...
-Jesam, samo ne znam koliko puta.

- 09:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

03.08.2005., srijeda

Lupine

Dok je jedna zamišljala riječi koje želi reći, kao da su mjehurići izlazili iz kipućeg griza i rasprsnuli se i prije nego su bili oblikovani – sve su formulacije bile beskrajno krhke i rasplinjavale se lakše nego mjehuri od sapunice. Očajavala je sada: jedan je sustav netragom nestao i ustupio mjesto dogovaranju povratnim vezama s novom stanarkom, u dodiru s egzemplarom bivšeg svijeta se partnerica povukla ostavivši svoje ostatke koji samo smetaju, kao klinovi priječe povratak u poznato. Dvojila je: pokazati rukom na izlaz ili grcati dok nešto ne uspije izgovoriti.

Čemu grcanje? Govori, govori, govori!

Dlakavica je sjedila na dnu zdjelice, nečujna i dalje i sama iznenađena svojom sposobnošću prikrivanja energetskom mimikrijom. Poprimila je vanjska obilježja, ritam pulsiranja Anjinog tijela i potpuno se stopila s okolinom. Čekat će, još nije spremna za objavu ljudima koji «vide kroz», lakše joj je svoje postojanje očitovati kroz modificiranje Anjine čiste pragme i toga će se i dalje držati. Ona se boji i više nego Anja, ona se boji do samouništenja svojevoljnom hibernacijom, najradije bi se začahurila u čelične lupine, a Silvija ne pomaže, ne pita prave stvari, ne navodi na pravi put. Anja je šutjela svoje misli:

Ludo jedna, gdje je sada tvoja moć zapažanja, gdje je tvoje čitanje misli. Pročitaj ove, ako si takva genijalna!

Silvija je i dalje samo mozgala gledajući Anjine oči iza kojih je i dalje preko cijele površine cortexa bjesnila hajka na pravu riječ ili barem odgovarajuće micanje glavom, a onda se ustala i sjela kraj nje, naslonila se na dvosjed i gledala ju iskosa, s leđa, nepomičnu i dalje. Stavila joj je ruku na rame i pogladila gotovo erotično. Nije imala nikakve namjere, jednostavno je osjetila glad dlana za ramenom i utažila dlanu glad.
Anja se ispružila postrance, noge prenijela na odmorište za ruke, a glavu stavila u Anjino krilo.

O, Bože, kako je ovo ugodno...,
tiho, najtiše, uzdahnula je Anja.

- 12:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

02.08.2005., utorak

Krenut ću poslijepodne k Anji, doma. Zvala je, treba me. Čini se da ima nešto za reći. Bila je čudna ovih dana. Anja je uvijek čudna, da, ali ovaj puta je čudno čudna. Nije zvučala baš kao Anja. Jeste, njen je glas i ne, ne vidim ništa konkretno sumnjivo.

Silvija je cijeli tramvaj poznavala. Nije trebala znati ime, nije morala prolaziti s tim ljudima čitave nizove životnih situacija, a da bi ih uistinu poznavala, da bi mogla predvidjeti njihove reakcije na određene podražaje. I autobus je bio prepun prepoznatljivih reakcija, gotovo se mogla zaklet' da će im vidjeti i budućnost, kao i onda kada je sestrični rekla da ne ide doma onom stazicom između kuća kojom je uvijek prolazila. Sestrična nikada više nije nađena živa, niti je utvrđeno kako joj se tijelo našlo u šumi pored rijeke dva kilometra dalje od grada. Nije bilo niti sumnjivih, niti se utvrdio točan uzrok smrti, kao što nitko nije znao da je dijete bilo upozoreno od mlađe sestrične.

Šteta što me nije slušala, studirala bi meteorologiju i sada bi radila u Zavodu. Zašto mi ona stalno pada na pamet? Možda jer bi joj u sljedeću nedjelju bio već i rođendan? Ne bih slavila s njom.

U glavi je tišina. Prvih godina korištenja javnog prijevoza je mogla izlaziti iz vlastite kože od utisaka poprimljenih u masi ljudi. Hodanje ulicama je bilo podnošljivije, tamo bi ljudi sa svojim mislima prolazili kao s gorućim buktinjama, ili bi Silvija prošla pored njih svojim putem. Bljeskovi nisu bili dovoljni da sačine čitave sudbine. U tramvaju, kada su buktinje stajale na jednom mjestu i sve bile u vidnom polju i obasjavale ju jarom svoje snage, njihova goriva srž se razaznavala, njihovo gorenje je bilo i vidljivo i prepoznatljivo; i stvaralo kontinuiranu sliku. Ne bi to mogla izdržati, pa je čak i za kiše ili snijega išla radije biciklom ili pješice. Okupljališta nisu bila tako problematična, u školi i na fakultetu je um bio fokusiran na privlačne ili obavezne teme, pa je salva sudbina prolazila lakše kraj nje, a i ono što nije prolazilo, to je dolazilo i zadržavalo se. Otvoreni prostori i novi ljudi su bili novi ustisci, prejaki za jedan jedini ljudski mozak: potoci obavijesti koje nije htjela.

Znaš li zašto te ja trpim? Zašto samo ja mogu razgovarati s tobom? Sakupi sve ljude koji te poznaju, neke – kao mamu i tatu – u taj skup stavi koliko god puta ti se prohtije, pa zbroji sve poznavanje tebe koliko god oni svi zajedno znaju tvoju unutrašnjost, ja ću znati još više nego oni Ironično, tu se i nema čega znati.

Anji nije otkrivala tu svoju sposobnost, i to je jedino što joj je ikada namjerno prešutjela, inače bi joj trebala objasniti da je njena unutrašnja tišina melem za hipersenzibilne oči. Spoznala ju je čim se poznavanje ustoličilo kao nova dječja vještina, a kasnija iskustva su potvrdila da Anjina unutrašnjost i nema tajni, kao ni ičega.

Pozvonila joj je, misleći kako sada već sprema kremastu kavu i stavlja po tri speculasa na svaki tanjurić, kako je u donjem rublju i spavaćici i ne haje ni za što, kao i obično. Mogla ju je vidjeti kroz ulazna vrata i zidove, preciznu i snažnu kao i uvijek. Marin se neki puta našalio da bi ju trebalo kao u svojstvu prototipa androida prodati Japancima, a Najbolja se na to smijala gromko, nastojeći neozbiljnošću prikriti koliko je Marin nesvjesno u pravu.
Drugo zvono, minutu po prvom, odzvonilo je u samačkom stanu Anje. Osim odjeka zvona, čula se i neka teško dokučiva aktivnost.

Ostao joj je nered od sinoć pa sprema.

Stubama je prošao dječak koji se boji lifta pa se sjetila svoje djece koja su nasamo s tatom. Dječak je trčao niz stube, žurio se nekud.

Ne boj se liftova, oni ti ne bi ništa. Zatvoreni prostori su sigurniji nego planina na koju ćeš za Božić na ponoćku u planinarskoj kapelici. Ako već ideš, ne vjeruj svojim sposobnostima noćnog snalaženja.

Treće zvono je još trajalo kada su vrata otvorena, a sekundu po tome je ruka umjesto u tipkalo zvona, uprla u drugu ruku na leđima zagrljene Anje.

-Mila, pa zašto si me ostavila da te čekam?
-Spremala sam.

Ispričala joj je, uz kavu tako gustu da ju je morala topiti u ustima, što je novo sa Sanjom, Zlatanima i Marinom, gdje su roditelji iz tople kuće u predgrađu, što joj rade na poslu i gdje su povoljne kupovine. Čula je, uz speculase koje u tako gustoj kavi nije mogla otopiti kao u slini, kako se dogodilo ništa i ništa, a da je novo o ničemu ništa, te da ima Životinju u sebi.
Silvija je pogledala u maternicu.

Nemaš ti ništa. Dobit ćeš za tri dana. Mislim: ujutro.

Pokušala joj je objasniti, ali riječi su nedostajale. Dar govora se stvara slaganjem utisaka vanjskog i unutrašnjeg svijeta prenesenih vibracijama zraka i kosti. Racionalnija od racionalnijeg, Anja je razumjela samo riječi koje je uspjela procesuirati do točne definicije; mogla je definirati značenja cijelog vokabulara prosječnog filološkog srednješkolca, ali nove pojmove nije mogla lako izraziti.

Nekada, sama sa sobom, mislim na tebe i mislim na tebe. Pitam se kako si uopće naučila govoriti.

Na trenutak joj se činilo da je vidjela baklju veličine šibice, nalaktila se odmah i unijela joj se u lice:

Promijenila si se, čula sam to čak i na tajnici. Što je?

Osjetila je pogled kroz sebe, u tišini i potpuno pritajena čekala da zrake prođu.

-Sada je mirna. Potpuno je mirna.
-Tko?
-Ne znam.

Gledale su se u oči dovoljno dugo da, unatoč gustoći, speculas kojega je Najbolja umakala u kremastoj kavi postane raskvašena masa mrvica koje će popiti u zadnjem gutljaju. Osjetila je da je keks postajao teži i teži, da bi s odvajanjem preteškog i omlohavljelog držala u prstima sam komadić koji je ostao izvan kave.

Uroni polovicu cjeline u novu sredinu, učini promjenu na jednom dijelu, možeš raznijeti cjelinu. Uroni li se jedan dio svojevoljno:
I ne zna li za moguću posljedicu, nosi krivicu.
Gdje smo stali? Zašto ja to tebi pričam?

Dugo je uzdahnula i pogledala u pod, pitajući se što li sada čini stvor koji joj je danima zagorčavao i uljepšavao sate, zašto sada niti prede niti urla izazivanjem onih potmulih boli? Nije voljela pitanja bez odgovora, osobito ako su se ticale njene kože, odnosno, u ovom slučaju unutrašnjosti njene kože. Na takva pitanja bi se tražio odgovor danima, sistematski i bez košmara kakav bi pratio živo ljudsko biće. Pitanja koja opsjedaju traže svoja rješenja kao majke koje lutaju poprištima u potrazi za sinovima. One traže nasumično, jer od jada nemaju sistema. Anja bi i u takvoj situaciji našla logiku i sistem, njoj nikakav problem nije remetio stabilnost živčanog sustava mozga, njena amigdala je pravi okoštali badem.

-Muči me jedan problem.
-Prvi je problem to što te muči. Da te ne muči, bio bi upola sebe.
-Ima još nešto.
-Uvijek ima još nešto.
-Slušaj me.
-Slušam te pažljivije no ikada.

Osjetila je da njeno poznavanje više nije dovoljno, otkrila je da se nešto promijenilo i uplašila se. Prepoznavši miris straha u svom izdahu, pribrala se i prethodne riječi rekla više sebi nego Anji, iako bi i njoj rado rekla. Slušala je pažljivo, prebirala informacije kao plast sijena: igla je prisutna, prije ili kasnije će jedan pregršt sijena nositi u sebi nešto što je teže i oštrije.

-Slušaj onda....
-Ali, čekaj, sada ja vidim još nešto.
-Reci, Najbolja moja!
-Slušaj sada ti mene, ili još bolje, slušaj sebe: ti imaš problem, ti? Imaš problem koji te još k tome i muči? Anja?

Pitala je potpuno ozbiljno, zabrinuto i sućutno. Nije ostao neprimjećen sporedni detalj da po prvi puta osjeti brigu za ženu s kojom je provela tolike godine u stalnom kontaktu. Nalazila se u stanu neke druge osobe, neke osobe koja je bila gotovo identična onoj koju je poznavala, a ipak to nisu jednake osobe. Kada bi ona bila godinu dana starija od posljednjeg susreta, tada bi se vidjela starost. Da je izgubila ili dobila na težini, i tada bi se to nekako drugačije primijetilo. Promijene koje je Silvija uočila nisu bile obične promijene. Bilo joj je žao što ne može vidjeti aure, naslućivala je da bi se ono što je osjećala moralo očitovati i na njenoj boji.

-Anja? Reci nešto?

Na njeno pitanje je vidjela reakciju na prijateljičinu licu, sjenu što je proletjela od uha do brade i nestala ostavivši iza sebe zabrinutiji izraz lica. Nešto se uistinu važno dogodilo, zaključila je. Nalakćena i dalje, i dalje pogleda uprtog u lice, čekala je razvoj događaja prebirući po silnim izvorima svoje nelagode.

Ona je druga. Nije ista. U njoj se nešto pomaklo, odlomila se neka santa u njoj, otkrilada je u gromadama leda zaleđena svo vrijeme tavorila duša? Neka fiziološka promjena? Nešto što se događa u klimakteriju?

Snimila je stanje Anjinog organizma, a Životinjica je i dalje čekala u potaji.

Ona se brine, ona ne može predvidjeti ono što će ono u njoj donijeti njoj samoj. Zvuči tako ljudski i ni malo nalik na moju Anju. Kako ću ja sad s njom, ako je to sve tako kako izgleda? Kako će i ona sama sa sobom koju ne prepoznaje?

Anja sklopi ruke na koljenima, prste uglavi u prste, protrlja dlanom nadlanicu, prođe noktima po zapešću i prstima stisne snop drugih prstiju, klateći trup naprijed – nazad svo vrijeme. Samo su se čula užurbana disanja dvije žene: jedne koja ne zna što je otkriće iako ga treba otkriti i drugoj, i druge koja ne zna što je otkriće ali zna da je vrlo veliko, vjerojatno veće nego što ova druga zna. Ni Silvija nije bila oličenje altruizma, ona bi uvijek gledala se prvo sebe namiri, zaštiti, promakne na bolje. Nakon što bi njeni osnovni ciljevi bili zadovoljeni, odnosno nakon što je za sebe samu iskoristila ono što je bilo pri ruci, tek tada bi u obzir dolazila nekakva suradnja. I zato je voljela Anju, svoju simbiotsku partnericu – Anja je davala predvidivo i s njom se doslovce moglo računati.

Gledaj što si ona sada radi s tim svojim rukama! Gledaj, pa to je prava pravcata, ljudski slaba, nervoza! Što li joj je?

Anja je šutjela i dalje.

- 17:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.08.2005., ponedjeljak

Goth-o-matična

lutajući prašnjavim prostorijama
mladi paž je tražio
izlaz
iz stanja sranja
u sred labirinta
utamničenog baznađa i jada

u mraku jedne od zadimljenih soba prepoznaše vrata olakšanja,
prolaza u zemlju kratkotrajne sreće i lažnog zaborava

osvrnuo se na sve strane:
gospodara tamnice nema

pođe i uhvati se za vrata i otvori smjelo
ali nikud ne ode

nasred prolaza
popriječen, siguran i dobro podbočen
na zaborav i sam navučen
stajaše osobno gospodar

podnaslov: kako je bijednik tražio net ;)

- 17:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Satirala me okom,
mljela mene, meso

Komadala glasom
tomila me svješću

Gušila mi pojam
srala na ideje

U crno mi
prebojala zvijezde

Mjesto cjelovima
umila me katranom i perjem

konačno

Sit te miline,
k vratima pođoh

Ali
Žar ljubavi
za tren
opet bljesnu
jer
makar lošu
(i iako proznu:)
ona o meni
i za mene
napisala je pjesmu :-D

- 17:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.07.2005., nedjelja

Samo: volim te, mila

Uzme li djevojka mladića k srcu, povjerit će to najboljoj prijateljici, a svidi li se prijateljica Najbolja nekome, uzet će ga Anja. Do dana Prvog, iznimke su bile rijetke, a nastale su samo jer su dane provodile odvojene.
Prešutan dogovor se verbalizirao vremenom. Od prvih poljubaca, preko gubljenja djevičanstva, pa do jednog koji se popeo na rang zaručnika prije no je izjavio da hitno i poslom odlazi u Kolumbiju na nekoliko dana, rijetko koji nije uhvaćen u uronjavanju u srneće oči dok se na njega naslanjao impozantno mesnat Anjin torzo. Silvija je imala u tome svoju računicu, puštala je sve te silne dječačiće koji bi šapicama palacali po njenoj maci kao po klupku vune da oštre svoje zubiće na tvrdom prijateljičinom tkivu. U svojoj praktičnoj dobroti, i iz rijetkima znanih razloga, mrzila ih je i tako ležernim načinom, prepuštajući posao eliminacije partnerici u zločinu da bi ih iscijedila i ostavila začuđene hladnoćom njihova iskorištavanja. Neke bi kušala i sama, a uputila bi ih suradnici s popratnom preporukom za optimalno postupanje.

Jučer sam imala biologiju. Sjetila sam te se, eto. I sebe. Vidjela sam nas dvije kao lišaj: spoj mahovine koja živi svoj život, i gljive koja crpi tuđ. Ne, ne smatram sebe za gljivu, a niti tebe smatram živim stvorom. Samo: trebam te, mila.

Lovce je prepuštala stupici, a svoje ljubavi je odabirala i napadala sama. Predator je stvor kadar razumjeti, predvidjeti, posegnuti, planirati, odvagnuti, taktizirati i podnijeti poraz. Po završetku niza takvih karakteristika, on je i lovac i mesožder.
Oni primjerci koji su izdvojeni iz krda i napadnuti smicalicama za privlačenje pažnje, nisu smjeli doći u ruke Anji. Najbolja je među njima odabirala meso za sebe.

Volim kod tebe to što se ne vrijeđaš. Svrstavam te u strvinare jer jedeš crklotine koje se daju odlijepiti od mene i nije ti važno što sama i ne privlačiš mnogo. Ponižavaš se, ali tebi taj osjećaj nije poznat. U tome je moja najveća sreća, tebi mogu reći sve one ružnoće koje žele van.

Sklopila je oči iza neprozirnih sunčanih naočala pa on nije vidio da je tronuta pažnjom koja joj je upućena. Pisma i potvrde o prijemu su joj bila u neredu, nije sama mogla složiti i popisati trideset i sedam različitih koverti i nije se bunila prstima koji su se upleli prvo u njene papiriće, a nedugo potom i u njenu kosu. Anji ga nije predstavljala dok se nije uvjerila da je samo njen, dok ga nije nepotrebno upozorila na sve opasnosti od nje po njih:

Možeš se utrljati u nju, imati ju u svakom obliku.
Postoje lake žene, one lake žene koje vole muškarce. I to je dobro. Imaj takve.
Postoje one koje imaju očajničku potrebu za upotpunjenjem i te će leći pod prvog nečem nalik. I to je dobro. Usreći neku ponekad.
Postoji i laka Anja, a njena lakoća izvire iz nekog njene apsolutne unutarnje praznine. Samo ja mogu s njom, a tebe bi popila lakše nego čašu mlijeka.

Strah je Anji bio potpuno nepoznata pojava. Neki su mirni jer im je energetsko tijelo ispuhana zračnica, neki jer njime dobro kontroliraju, a Anja je smirena nepostojanjem bilo kakvog poriva, osim poriva za samoodržanjem. Refleksnu funkciju disanja je razvila do neslućenih složenosti upravljanja najfinijim detaljima kao što je slaganje čipkastih gaćica na način da svaka čipka tvori ljupke volančiće, ali niti jedan detalj nije željela, on se samo događao kao što se događa disanje.

Prepoznala je mir u okusu speculasa i kremaste kave. Ritual ju je smirivao, svaki novi pokret je dodavao k osjećaju blaženstva nakon nekoliko dana unutarnjih osjeta koje nije znala protumačiti.

Osjetim li mir, znači li to da sam do sada bila nemirna?

Ponovno je projicirala značajni događaj. Usudila se.

Htjela sam, a nisam to učinila. Bojim li se to?

Gledajući film projiciran na unutrašnjoj strani kapaka, učinila je Životinjicu da blaženo smiri disanje i zagladi unutrašnjost, pređe do prepona i procvate prozračnim laticama kroz cijelu trbušnu šupljinu penjući se ka uzgibanim grudima. Osjećaj je povezan s nekim koji je ranije poznavala; koji bi mogla prizvati i danas, samo da je htjela. Muške ruke prolaskom od rebara trljajući tijelo prema pregibu prepona izazivaju slične senzacije.

Moje tijelo želi reći nešto.

Ali ono je udomilo i neko novo tijelo, ono koje je ona željela baš ostaviti među knjigama i posvećenim slikama.

- 06:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	rujan, 2005
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30